Formalna znanstvena komunikacija putem znanstvenih časopisa postoji od 17. stoljeća. Uredništva znanstvenih časopisa od samih početaka znanstvenog izdavaštva prijavljene radove recenziraju kako bi bili sigurni da će objavljena informacija biti kvalitetna, a time i zanimljiva širokoj znanstvenoj zajednici. Zahvaljujući razvijenom sustavu recenzije stvorena je hijerarhija znanstvenih časopisa koja počiva u velikoj mjeri na renomiranosti recenzenata. Elektroničko objavljivanje znanstvenih informacija donijelo je mogućnost brže i lakše znanstvene komunikacije. Osim brojnih prednosti, jedan od velikih nedostataka jest mogućnost jednostavnog objavljivanja velike količine neprovjerenihi nepouzdanih informacija. Stoga znanstvenici niz godina pokušavaju uspostaviti pouzdane načine kontrole kvalitete znanstvenih informacija objavljenih na internetu. Izrađeno je nekoliko modela koji se probno primjenjuju u nekim znanstvenim časopisima – karijerna recenzija, otvorena recenzija, komentari sustručnjaka i automatsko objavljivanje.